Motosport

DesertX u novoj Rally varijanti predstavlja najekstremniji serijski Ducati, jasno, kad je off-road u pitanju.

Uz to što je uzbudljiv na cesti, DesertX se, kao prvi Ducati s promjerom kotača od 21 cola sprijeda i 18 cola straga, vrlo dobro snalazi i na malo zahtjevnijem off-roadu. A od 2024. je u igri i ekstremnija verzija Rally, namijenjena pravim off-road pustolovima, izrazito sportskog duha. Tako Rally ima drugačiji KYB ovjes, s debljom prednjom vilicom i zatvorenim ulošcima, uz 20 mm duži hod prednjeg i stražnjeg kotača. S time da su i kotači potpuno novi, s nabom izrađenom od jednog komada i Excel obručima, koji traže montiranje guma sa zračnicama.

Pridodan je i karbonski štitnik s donje strane agregata, kao i Öhlins amortizer volana, dok su nožne poluge izrađene od jednog komada metala. Iako je Rally robusniji, težina je porasla za samo jedan kilogram u odnosu na standardni DesertX, s kojim dijeli svu naprednu elektroniku, pa i uzbudljivi Rally mod vožnje. Jasno, tu je i drugačija ponuda boja, a točku na „i“ stavlja visoko podignuti prednji blatobran.

Franco Morbidelli je potpisao za Pramac Ducati i tako Marquezu zatvorio jedan „izlaz u slučaju nužde“. Ako je takav uopće postojao.

Kad su transferi MotoGP vozača za 2024. u pitanju, prvo je Alex Rins potpisao da dolazi na mjesto Franca Morbidellija u tvorničku momčad Yamahe, onda je Johann Zarco odlučio zamijeniti Rinsa na LCR Hondi, a sad je i službeno potvrđeno da će Morbidelli doći na upražnjeno mjesto Zarcoa u Pramac Ducatiju. Tako su njih trojica odradila rotaciju i zatvorila puni krug. S time da je u cijeloj priči vjerojatno najbolje prošao Morbidelli, koji će iduće godine voziti najnoviji Ducati, sa značajnom tvorničkom podrškom. Istina, ugovor je potpisao samo za iduću sezonu, ali to je dosta uobičajena praksa za tu momčad.

S obzirom na rezultate koje postiže u posljednje vrijeme, može se steći dojam da Morbidelli tako dobar stroj nije zaslužio. Ipak, lako je zaboraviti da je taj Moto2 prvak iz 2017. bio i viceprvak u MotoGP-u 2020. godine, s godina dana starom Yamahom i problematičnim pogonskim agregatom. Karijera mu je krenula nizbrdo kad je 2021. ozlijedio koljeno, pa se onda, nakon duže stanke, više nije ni vratio u momčad Petronas, nego je dobio prekomandu u tvorničku momčad Yamahe, pri čemu je ostao bez svog "crew chiefa" Ramona Forcade. Nakon toga rezultati više nisu bili dobri, a Morbidelli se može tješiti time što ove sezone barem nije puno lošiji od timskog kolege Quartararoa, prvaka iz 2021.

Zapravo, Ducati je na tom mjestu u momčadi Pramac želio vidjeti Marca Bezzecchija, ali ovaj je odlučio ostati s timom VR46. Da je Bezzecchi otišao, onda bi ga Morbidelli zamijenio u momčadi VR46, a postojala je i rezervna mogućnost da završi na Gresini Ducatiju. No situaciju je zakomplicirao Marc Marquez, koji bi u (sve izglednijem?) slučaju da prijevremeno napusti Hondu želio završiti na Ducatiju. A Pramac Ducati bi mu to bio i najbolja opcija. Pitanje je samo koliko i realna. Naime, bilo bi ga opasno pustiti tako visoko u strukturi Ducatija, i još k tome na novi motocikl, pa da onda on, nakon samo godine dana, recimo, prebjegne u KTM. Ovako Marquezu, kao izlaz u nuždi, ostaje mjesto u momčadi Gresini, s godinu dana starim Ducatijem (kakvog ove godine imaju vozači tvorničke momčadi i Pramaca). Nakon Misana, Marquez je izjavio da ima tri opcije, sad su mu vjerojatno ostale samo dvije, a jedna od njih uključuje i ostanak u Hondi. Tvrdi da će odluku donijeti oko utrka u Indiji i Japanu, što će reći u roku od nekih desetak dana.

P.S.
Upravo je objavljeno kako je Takaaki Nakagami potpisao produžetak ugovora s LCR Hondom za godinu dana. Zašto s tom objavom nisu prigodno pričekali nadolazeću VN Japana? I ima li to neke veze s nekom mogućom objavom Marqueza?.

P.P.S.
Ako Marquez odluči napustiti Hondu, onda bi Zarco trebao završiti na njegovom mjestu u tvorničkoj momčadi Repsol, dok bi timski kolega Nakagamiju postao Iker Lecuona, koji trenutno za Hondu vozi Superbike prvenstvo (i tijekom slobodnih vikenda nastupa kao zamjena za ozlijeđenog Rinsa).

Je li bolje imati goluba u ruci (Pramac Ducati) ili dva vrapca na grani (LCR Honda)?

Johann Zarco je trenutno peti ukupnom poretku, ali to znači da je tek četvrti u poretku vozača Ducatija. Isto tako, Francuz je dosad skupio impresivnih 19 podija u MotoGP-u, ali još uvijek nema nijednu jedinu pobjedu. Čak ni u sprint utrci, a vremena nema napretek jer ušao je u 34 godinu života. I zbog te mu poodmakle životne dobi u Ducatiju vjerojatno nude produžetak ugovora za još samo jednu sezonu, a i to samo ako tako odluči… Marco Bezzecchi.

Dakle, situacija je ovakva. Zarco se ne može odlučiti hoće li ostati na tvorničkom Ducati motociklu za 2024., i tako si osigurati još samo jednu sezonu u MotoGP-u, ili potpisati ugovor s Hondom i produžiti si karijeru za još dvije sezone u momčadi LCR, navodno uz dvostruko veću godišnju plaću. Što znači da bi s Hondom zaradio kakvih četiri puta više, no morao bi voziti RC213V koji trenutno nije konkurentan, ali je opasan po život, a nitko ne zna hoće li biti sličan i iduće godine.

Teška je to dilema, u razrješavanju koje bi mu mogao itekako pomoći Marco Bezzecchi. On mora donijeti odluku koja se ne tiče samo njega, nego i Zarcoa i Ducatijevih satelitskih momčadi Pramac, VR46 i Gresini, te Hondine satelitske momčadi LCR. Stvar je u tome da Marco Bezzecchi može birati hoće li za 2024. ostati u momčadi VR46 i voziti godinu dana stari motocikl ili će ostaviti svoju ekipu iza sebe (što ne bi želio) te samo sa svojim „crew chiefom“ prijeći u momčad Pramac Ducati na mjesto Zarcoa i tako voziti najnoviji tvornički motocikl (što bi volio).

E sad, kad bi se Bezzecchi odlučio za prelazak u Pramac, svi bi bili sretni, pa vjerojatno čak i Zarco, koji se tako više ne bi mučio dilemom ostati ili otići, jer je više ne bi ni imao. Jedina opcija bi mu bila da potpiše ugovor s Hondom. S takvom odlukom Bezzecchija bio bi itekako sretan i njegov od Yamahe otpisani prijatelj Morbidelli, koji bi onda došao na njegovo mjesto u momčad VR46. Ali zadovoljna bi bila i Dorna, jer bi tako Gresini Ducati umjesto tog istog Morbidellija (a kao zamjenu za Di Giannantonia) mogao angažirati Jake Dixona, pa bi se tako ispunio (televizijski) uvjet da je u MotoGP klasi barem jedan Britanac. Zanimljivo, za dolazak Dixona u Gresini pregovara njegov menadžer Frankie Carchedi, koji je ujedno i „crew chief“ u toj istoj momčadi i to baš u onoj strani garaže koju bi trebao okupirati Dixon. Skoro pa nepotizam.

U tom slučaju bi raspored spomenutih momčadi izgledao ovako:

Pramac Ducati: J.Martin / M. Bezzecchi
VR46 Ducati: L.Marini / F. Morbidelli
Gresini Ducati: A. Marquez / J. Dixon
LCR Honda: T. Nakagami / J. Zarco

Ako pak se Bezzecchi odluči ostati sa svojom provjerenom ekipom u Rossijevoj momčadi VR46, a šanse za to su otprilike 50%, onda se daljnji rasplet događaja komplicira i raspored momčadi bi mogao izgledati otprilike ovako:

Pramac Ducati: J.Martin / J. Zarco
VR46 Ducati: L.Marini / M. Bezzecchi
Gresini Ducati: A. Marquez / F. Morbidelli ili J. Dixon
LCR Honda: T. Nakagami / J.Dixon ili A. Ogura ili T. Arbolino ili…

Dosad je rekord bio 363,6 km/h, što je 101 metar u sekundi. Sad su u Mugellu dvojica išli još brže od toga. I nisu dosegli blokadu.

Prošle godine je Jorge Martin u Mugellu postavio novi brzinski MotoGP rekord, dohvativši s Pramac Ducatijem 363.6 km/h, odnosno točno 101 m/s. Nije se uopće činilo nemogućim da ove godine na toj istoj stazi netko nadmaši rekord Španjolca, no tu smo već u graničnoj zoni gdje se mora puno toga poklopiti. Recimo, na ovogodišnjoj nedjeljnoj utrci u Mugellu im je vjetar puhao u prsa i to ih je sprječavalo da obore rekord, ali su zato u subotnjoj Sprint utrci uvjeti bili skoro idealni.

Bradu Binderu je svakako pomoglo i to što je aktualni KTM RC16 još snažniji od prethodnika, ali važan preduvjet što je na Sprint utrci dohvatio novi brzinski rekord od 366,1 km/h (101,69 m/s) vidimo i u tome što je na razini cijelog kruga bio taman toliko brz da ne bude baš na samom čelu kolone, nego u borbi za 5. mjesto. To mu je onda omogućilo da uhvati zavjetrinu nekolicine vozača ispred sebe i tako, uz manji otpor zraka, iscijedi još po koji kilometar na sat. S time da je Binder otkrio kako pritom nije ušao u blokadu, što znači da bi teoretski KTM mogao ići i brže.

Može li se i preko 370 km/h? Pa sad se to više ne čini daleko. Iannone je 2016. u Mugellu postavio rekord s 354,9 km/h, Dovizioso je to 2019. dignuo na 356,4, pa na 356,7 km/h. Zarco je u Kataru 2021. išao 362,4 km/h, a isto toliko je koji mjesec kasnije postigao Binder u Mugellu, da bi 2022. Jorge Martin dohvatio već spomenutih 363,6 km/h. Dakle, za očekivati je da se progresija može nastaviti i iznad tog novog rekorda od 366,1 km/h Bindera i KTM-a, ali to ipak postaje sve teže i teže, jer se otpor zraka ne povećava linearno, nego s kvadratom brzine. Prema našoj gruboj računici, za porast maksimalne brzine MotoGP motocikla s aktualnih 366 na okruglih 370 km/h trebalo bi iz pogonskog agregata dodatno izvući još barem kakvih 10-ak konjskih snaga.

Top lista maksimalnih brzina (MotoGP)

1. Brad Binder - Tissot Sprint, Mugello 2023 - KTM - 366.1 km/h
2. Enea Bastianini - Tissot Sprint, Mugello 2023 - Ducati - 364.8 km/h
3. Jorge Martin - Race, Mugello 2022 – Ducati - 363.6 km/h
= Maverick Vinales - Tissot Sprint, Mugello 2023 - Aprilia - 363.6 km/
= Fabio Di Giannantonio - Race, Mugello 2023 - Ducati - 363.6 km/h
6. Johann Zarco - FP4, Katar 2021 - Ducati - 362.4 km/h
= Brad Binder - FP3, Mugello 2021 - KTM - 362.4 km/h
= Brad Binder - Q2, Mugello 2023 - KTM- 362.4 km/h
= Johann Zarco - Tissot Sprint, Mugello 2023 - Ducati - 362.4 km/h
= Jack Miller - Tissot Sprint, Mugello 2023 - KTM - 362.4 km/h
= Brad Binder - Warm Up, Mugello 2023 - KTM - 362.4 km/h

Bautista je na sve tri utrke u Barceloni uvjerljivo pobijedio. Je li Razgatliogluu dozlogrdilo biti drugi, ili samo biti s Yamahom?

Sve tri pobjede su bile čiste kao suza i lišene drame. Sasvim očekivano, Bautista u Barceloni nije imao dostojnog protivnika. Razgatlioglu je bio sva tri puta drugi, s time da je u glavnoj nedjeljnoj utrci do te pozicije došao baš u zadnjem zavoju zadnjeg kruga, projurivši pored Rinaldija koji je taman potrošio gume. Rea je u subotnjoj utrci bio treći, da bi u nedjeljnoj sprint utrci, kad je počela kiša, nagazio na bijelu crtu uz rub staze pri dvoboju s Razgatliogluoom i pao. To je značilo da je u glavnu utrku morao krenuti s 10. pozicije i nije mogao dogurati bolje od 5. mjesta. Ali Rea za nastavak ove priče nije važan.

Iako su s toliko dramaturgije sazvali press konferenciju da su se proširile glasine kako nakon ove sezone ide u vozačku mirovinu, Bautista je u Barceloni umjesto toga objavio produžetak ugovora s Ducatijem za još jednu godinu. To vjerojatno ne mijenja ništa na stvari kad je u pitanju nastavak karijere Razgatlioglua, jer on ionako nije bio u planovima Ducatija, barem kad je Superbike u pitanju. Što se tiče njegovog željenog prelaska u MotoGP, ponajprije s Yamahom, tu su mu vrata manje-više zatvorena nakon što se na testiranjima u Jerezu očito nije pokazao dovoljno brzim.

Yamahi je ionako prioritet zadržati Turčina u Superbike momčadi, no njegov menadžer Kenan Sofuoglu je izjavio da nije zadovoljan ponudom te da kreće u ozbiljne pregovore s drugim proizvođačima. Za Speedweek.com je potvrdio da pregovara s Kawasakijem, kao i nekim markama iz MotoGP-a, ali i da Razgatlioglu ima visoko mišljenje o BMW-u, koji im je također dao svoju Superbike ponudu. Jasno, BMW u ovom trenutku nije dovoljno konkurentan, ali to je i razlog više da pokušaju izaći u susret vozaču takvog kalibra kao što je Razgatlioglu. Ljubav s Reddingom je već davno pukla, i to s obje strane, a uzajamnoj privrženosti sigurno nije pomoglo ni to što Britanac u Barceloni nije osvojio ni boda. S time da je u glavnoj nedjeljnoj utrci Redding odlučio uopće ne štedjeti gume, pa je onda, gle čuda, morao odustati kad su mu se one počele raspadati.

TRENUTNI POREDAK
1. A. Bautista – Ducati – 236
2. T. Razgatlioglu – Yamaha – 167
3. A. Locatelli – Yamaha – 133
4. J. Rea – Kawasaki – 100
5. A. Bassani – Ducati - 91

Uz tri glatke pobjede Bautiste, Ducati je ostvario i „double-double“, dok su Rea i Razgatlioglu upali u probleme.

To je tek prvi natjecateljski vikend, a Phillip Island je specifična staza, pa možda još ne treba donositi zaključe tipa „po jutru se dan poznaje“. Ali superiornost aktualnog prvaka Bautiste, koji je bez problema pobijedio na sve tri utrke, treba zabrinuti njegove protivnike. I nije stvar samo u Bautisti nego i u Ducatiju. Jer Bautistin timski kolega Rinaldi je na obje nedjelje utrke bio drugi, s time da su u glavnoj nedjeljnoj utrci Bassani i Öettl sa satelitskim Panigale V4R motociklima bili četvrti i peti. Da dominacija bude potpuna, Bulega je s Panigaleom V2 slavio u obje Supersport utrke, što su prve pobjede Ducatija u toj klasi od 2005. godine.

A gdje su u toj priči bili Rea i Razgotlioglu? Subotnja utrka je bila kišna i tu je Rea poveo s Kawasakijem, no onda je upao u probleme s quickshifterom. Dakle, morao je zatvarati gas kod promjene brzina, pri čemu je poseban problem predstavljalo ubacivanje u niži stupanj prijenosa na klizavom asfaltu. Pa ako i nije mogao zadržati Bautistu iza sebe, treba mu odati priznanje što je tim problemima usprkos uspio ciljem proći kao drugi, s popriličnom prednošću u odnosu na trećeg Razgatlioglua.

Na nedjeljnoj Superpole sprint utrci Bautista je vodio svih 10 krugova i pobijedio ispred timskog kolege Rinaldija. Ponovo treći Razgatlioglu je kasnio više od 3 sekunde, a Rea punih 5, što je bilo dovoljno tek za 7. mjesto. To je značilo da je u glavnu nedjeljnu utrku Bautista krenuo s 14 bodova viška u odnosu na dvojicu svojih glavnih protivnika, s planom da tu zalihu bitno poveća

Nimalo iznenađujuće, Bautista je u toj glavnoj utrci vodio od početka do kraja, pa i ako je usporio pri prolasku ciljnom ravnicom, pobijedio je s više od 6 sekundi prednosti u odnosu na timskog kolegu Rinaldija, dok je trećeplasirani Locatelli s Yamahom kasnio više od 9 sekundi. Zato je barem bila zanimljiva masovna „tučnjava“ za četvrto mjesto, u kojoj su sudjelovali i Rea i Razgatlioglu. No Turčina je srušio Lowes kojem je zablokirala prednja guma na kočenju, dok je Rea potrošio svoju stražnju gumu te je na kraju završio kao tek osmi. To znači da je Bautista na razini vikenda skupio točno dvostruko veći broj bodova od Reae, dok Razgatlioglu sa svoja 23 osvojena boda nije ni u top 5 ukupnog poretka.

Honda nije imala neki vikend za pamćenje, ali Lecuona je u nedjeljnoj utrci bio šesti, te je sedmi u ukupnom poretku, dok su se vozači BMW-a cijeli vikend mučili. Tako su na glavnoj nedjeljnoj utrci njih četvorica, s otprilike pola minute zaostatka, vodili međusobnu borbu za tek 12. mjesto. Srećom po njih, ali i sve ostale koji se ne zovu Alvaro Bautista, nova prilika za dokazivanje je već idućeg vikenda, kad se vozi utrka u Indoneziji.

TRENUTNI POREDAK:

1. A. Bautista – Ducati – 62 boda
2. A. Locatelli – Yamaha – 34
3. J. Rea – Kawasaki – 31
4. M. R. Rinaldi – Ducati – 31
5. A. Bassani – Ducati - 25

Potegnuli smo do Abu Dhabija da bi na odličnoj brdskoj cesti testirali potpuno novi Diavel V4, s kojim Ducati ponovo pomiče granice zabave u power-cruiser kategoriji.

Izvana je sličan svom prethodniku, ali novi Diavel je tehnički potpuno drugačiji. Umjesto V2 agregata ima V4 stroj, kojeg dijeli s Multistradom, a umjesto rešetkastog čeličnog okvira tu je aluminijski monocoque. Zahvaljujući tome, novi Diavel V4 sa svojih 168 KS i 232 kg ima 6 KS više i 11 kg manje od dosadašnjeg Diavela s V2 motorom.

Jasno, sirove snage ima u izobilju, ali bez brutalnosti, a okretnost je doista impresivna za jedan power cruiser. S moćnijim V4 agregatom i lagano promijenjenim položajem vozača, Diavel V4 je još jedan korak bliži nakedima, pa smo na ovako spektakularno zavojitoj cesti poželjeli samo to da se još nešto dublje možemo spustiti u nagib prije nego oslonci za noge počnu dodirivati asfalt.

Uglavnom, Diavel V4 je voznim osobinama neusporedivo bolji od motocikala iste klase i slične pojave, s time da je i sam dizajn potpuno nov, čak i ako prati smjernice koje su postavili prethodnici. Najveća je razlika ispod repa, sa saćastom izvedbom stražnjeg svjetla, sastavljenom od 110 LED-ica. Video test možete pogledati ovdje, a detaljniji osvrt na naprednu tehniku i uzbudljive vozne osobine Diavela V4 pročitajte u sljedećem broju Moto Pulsa.

Nakon više od desetljeća pauze, na pobjedničkom MotoGP motociklu će ponovo biti broj 1. U čemu je stvar?

Posljednji put smo broj 1 gledali 2012. godine, i to na Hondi, kad je Casey Stoner u svojoj posljednjoj sezoni pokušavao obraniti naslov prvaka. Nakon toga je titule uglavnom osvajao Marc Marquez, koji sa svoje Honde nije nikad skidao broj 93, baš kao što je Lorenzo 2016. ostao s brojem 99, a i Mir i Quartararo su svoje (neuspjele) obrane naslova odradili pod standardnim brojevima 36 odnosno 20.

Nekad je bilo jedino normalno, i zapravo posebna čast, da nakon osvajanje naslova prvaka iduće godine voziš sa zasluženim brojem 1 na nosu motocikla. Tako se recimo teško uopće sjetiti Micka Doohana s bilo kojim drugim brojem. No onda je na scenu stupio Rossi, koji se toliko sljubio s numerom 46 da nije ni razmišljao o preuzimanju jedinice i to je onda postao trend. S time da taj trend ima i financijsku pozadinu, jer sve MotoGP zvijezde imaju svoj standardni broj otisnut na kapama, majicama i svemu ostalom što se prodaje u njihovo ime.

No proizvođači motocikala itekako žele vidjeti broj 1 na svom stroju i u Ducatiju su sigurno itekako sretni što je Pecco Bagnaia u obranu prošle godine osvojenog naslova odlučio krenuti upravo s tim počasnim brojem, a ne standardnih 63. I imat će u Ducatiju dvostruko zadovoljstvo, jer će i Superbike prvak Alvaro Bautista voziti s jedinicom, umjesto s brojem 19. No u Superbike prvenstvu je to i uobičajeno jer je Rea godinama imao broj 1 na svom Kawaskiju, a Razgatlioglu je prošle sezone žestoko jurio (i još žešće kočio) s jedinicom na svojoj Yamahi R1.

Inače, Ducati je svoje tvorničke MotoGP i Superbike momčadi za 2023. zajednički predstavio u Madonni di Campiglio, a bila je to i prva službena prigoda za Eneu Bastianinija u tvorničkim bojama. Pa dok tako Bautista ostaje jedina (ali velika) nada da će Panigale V4 R i iduće godine imati broj 1, u MotoGP momčadi sad imaju dva itekako jako vozačka imena koja s otprilike jednakim pobjedničkim ambicijama ulaze u novu sezonu. Što je za Ducati blagoslov koji bi se lako mogao pretvoriti i u prokletstvo.