Motosport

Dvostrukog viceprvaka klase 250 pamtimo po nevjerojatnoj pobjedi iz 2000. i borbama s Biaggijem.

U 52. godini života preminuo je Ralf Waldmann, vjerojatno od posljedica srčanog udara. Tako je iznenada otišao sjajan trkač, ali i jedno od najsimpatičnijih lica nerijetko nemilosrdnog svijeta Grand Prix utrka.

Uvijek nasmijani Nijemac je tijekom 90-ih godina prošlog stoljeća slavio 20 puta, što ga čini vozačem s najviše pobjeda bez i jednog osvojenog naslova u bilo kojoj klasi. A s Hondom je bio dva puta tako blizu u klasi 250. Prvo je 1996. izgubio titulu od Biaggia za samo 6 bodova, da bi 1997. taj isti Biaggi bi bolji za samo 2 boda.

Nakon toga je jednu sezonu vozio u klasi 500 za upravljačem Modenasa KR3, da bi se 1999. vratio u klasu 250 s Aprilijom, te 2000. godine, u svojoj posljednjoj sezoni, u Doningtonu odvozio utrku po kojoj će ga se najduže pamtiti. Po promjenjivom vremenu, Waldman se odlučio za kišne gume, no u prednosti su bili oni na slickovima. Tako je nakon 17 krugova bio tek petnaesti, imao minutu i 40 sekundi zaostatka za Jacqueom, koji je već došao sasvim blizu tome da ga prijeđe za cijeli krug.

A onda je počela kiša. Waldman je bez problema bio i desetak sekundi brži po krugu i brzo se probijao kroz poredak. Na ulasku u posljednji 27 krug bio je već treći, ali s 12 sekundi zaostatka za Jacqueom. Svejedno je u nevjerojatno napetoj završnici uspio sustići Francuza, proći ga na ciljnoj ravnini, te pobijediti s 0,3 sekunde prednosti.

Nakon te sezone je otišao u vozačku mirovinu, da bi kao zamjena odvozio dvije utrke s Aprilijom 2002. godine, pa onda 2009., tada već s 43 godine na plećima odvozio jednu utrku za Kiefer Racing (na slici). Nakon vozačke karijere radio je i kao televizijski MotoGP komentator, a postao je i dioničar MZ-a u neuspjelom pokušaju da oživi tu marku.

Legendarni Španjolac i vlasnik 12+1 titule svjetskog prvaka preminuo je nakon prometne nesreće s četverociklom na Ibizi.

Ova godina je doista tragična za velike šampione. Nakon što je Hayden preminuo od posljedica nesreće na biciklu, Biaggi je jedva izvukao živu glavu nakon nesreće sa supermotom, a sada je otišao i veliki Angel Nieto, kojeg je krajem srpnja na Ibizi udario automobil dok je bio za upravljačem četverocikla. Iako je odmah poslije nesreće bio stavljen u induciranu komu, prognoze za opravak su bile dobre, no stanje mu se naglo pogoršalo...

Angel Nieto nije bio samo jedan od najvećih svih vremena, a svakako najveći kad su u pitanju „male“ klase, nego je svojim uspjesima popločio put današnjoj gotovo totalnoj dominaciji španjolskih vozača. Njegova karijera je započela s 12 godina, kada si je kao praktikant znao „posuditi“ motocikle klijenata mehaničarske radionice i juriti ulicama Madrida. Ubrzo je počeo nastupati u utrkama španjolskog prvenstva, a onda se s tvorničkim Derbi motociklima povremeno pojavljivati na Grand Prix utrkama u tadašnjoj klasi do 50 ccm.

Svoj prvi naslov je osvojio 1969. godine i to sa samo jednim bodom prednosti. I idućih nekoliko titula će osvajati u dramatičnim završnicama, a do kraja karijere će osvojiti 6 naslova u klasi 50 i još 7 naslova u klasi 125. Dakle, njih ukupno 13, iako je praznovjerni Nieto uvijek govorio da je osvojio 12+1 naslov.

Njegova se uspješna karijera protegnula od 1964. do 1986. godine i tijekom tog razdoblja je osvojio ukupno 90 pobjeda, po čemu je treći na listi svih vremena, iza Agostinija i svog dobrog prijatelja Rossija. Osim toga, Angel Nieto je jedni koji je osvajao naslove za upravljačima čak 5 različitih marki motocikala, proslavivši španjolske proizvođače Derbi i Bultaco, ali i Garelli, Minarelli i Kreidler.

I nakon što je objesio kacigu o klin, Angel Nieto nije nikuda otišao nego je postao uspješan vođa momčadi, TV komentator i općenito dobri duh Grand Prix prvenstva. U taj je svijet uveo i svoje sinove, i kao vozače i kao poslovne ljude koji žive od svjetskog prvenstva. Njima će i najviše nedostajati, no u kompletnom „paddocku“ će se osjetiti praznina koju je iza sebe ostavio uvijek nasmijani Angel, koji se nikad nije previše trudio da živi u skladu sa svojim imenom, nego je do kraja ostao vjeran onom fakinu koji je jurcao ulicama Madrida.

Pet dana nakon što je stradao na biciklu, bivši MotoGP prvak Nicky Hayden je podlegao teškim ozljedama.

Trenirajući na biciklu uz samu stazu u Misanu, Nicky Hayden se prošle srijede sudario s automobilom. Iako je od samog početka bilo jasno da je riječ o izuzetno teškim ozljedama glave i prsnog koša, tinjala je nada da će bivši MotoGP prvak odnijeti još jednu pobjedu. Nažalost, u ponedjeljak je prestalo kucati srce jednog od najsimpatičnijih sportaša u svijetu motosporta.

Rođen prije nepunih 36 godina, u velikoj obitelji u kojoj je čak i mama vozila utrke, „Kentucky Kid“ se proslavio na dirt-track stazama, no uspješno se prebacio na asfalt i 2002. postao AMA Superbike prvak. Iduće godine prelazi u MotoGP da bi 2006., kao tvornički vozač Honde, u posljednjoj utrci preoteo titulu prvaka dotad gotovo nedodirljivom Valentinu Rossiju.

2009. godine prelazi u tvorničku momčad Ducatija, da bi 2014. i 2015. opet vozio Hondu kao član momčadi Aspar. Prošle sezone se s Hondom prebacio u Superbike prvenstvo i na utrci u Maleziji ušao u probran društvo vozača koji su upisali i MotoGP i Superbike pobjedu. Tri dana prije tragične nesreće odvozio je posljednju utrku u Imolu i ostao u trenirati u Italiji.

Nicky Hayden nije samo posljednji američki šampion u kraljevskoj klasi. Nicky Hayden je jedan od najpristojnijih ljudi koji su žarili i palili pistama diljem svijeta. Bio je nevjerojatno ljubazan i staložen, dosta izravan u svojim izjavama, ali nikad zlonamjeran, legenda za života, a nekako samozatajan. Jednostavno, teško je zamisliti da se Nicky Hayden ikada ikome zamjerio, a taj je njegov ljudski pristup bespoštednom svijetu utrkivanja bio i jedan od razloga što je odmah po okončanju MotoGP karijere uveden u Dvoranu slavnih.

Iza njega ostaje velika praznina i Moto Puls se pridružuje milijunima onih koji su na bilo kojinačin vezani uz motosport i koji u ovom trenutku izražavaju sućut njegovoj obitelji i zaručnici.

Umro je Robert M. Pirsig, autor kultne knjige u kojoj se motociklističko putovanje SAD-om isprepliće s filozofijom.

Nije vijest kad netko umre u 88. godini života, ali jest vijest kad je taj netko Robert M. Pirsig. Naime, riječ je o američkom filozofu i piscu, autoru knjige „Zen i umjetnost održavanja motocikla“, koja je stekla kultni status u puno širim krugovima od onih uskih motociklističkih.

Knjiga je gotovo autobiografska i opisuje motociklističko putovanje Pirsiga i njegova sina Chrisa SAD-om, krajem 60-ih godina prošlog stoljeća. Pritom kroz zgode i nezgode s putovanja Pirsig koristi jednostavnost, složenost i funkcionalnost motocikala, zahtjevnost vožnje i održavanja istih, te užitke i strahove koji iz svega toga proizlaze kao zorne primjere u svojim filozofskim raspravama o svemu, a posebno o tome što, zapravo, znači „kvaliteta“.

Kako stranice odmiču tako je knjiga sve manje putopisna, a sve više filozofska te kao takva definitivno ne spada u lako štivo. Potvrđuje to i činjenica da je čak 121 nakladnik odbio tiskati knjigu prije nego je ona 1974. konačno ugledala svjetlo dana i postala milijunski bestseler. Samo pet godina kasnije Pirsigova sina Chrisa brutalno ubijaju ulični pljačkaši u San Franciscu.

Pisac u svojoj u uvodnoj napomeni upozorava čitatelja da knjiga ne sadrži mnogo podataka ni o zen budizmu, ni o motociklima. Međutim, ona se u svom prvom dijelu relativno detaljno bavi anatomijom i načinom funkcioniranja motocikla, a budući se putovanje odvija prije pola stoljeća, ne nedostaje ni odlomaka vezanih uz potrebu za stalnim održavanjem i usputnim popravljanjem motocikla.

U 84. godini života preminuo je John Surtees, jedini prvak u motociklizmu i Formuli 1.

U Londonu je mirno, u 84. godini života, umro John Surtees, čovjek koji se natjecao u najopasnijim vremenima Grand Prix i Formula 1 utrka, umalo stradao u strahovitoj nesreći 1965. godine, i izgubio sina 2009. godine u utrci Formule 2.

Zvjezdanu karijeru je započeo 1956. godine dolaskom u MV Agustu, s kojom je odmah osvojio prvi naslov u kraljevskoj klasi, u čemu mu je pomoglo i to što je čak 13 natjecatelja bilo suspendirano. Uskoro je MV Agusta ostala i jedina tvornička momčad, što je Surtees maksimalno iskoristio pa je tako tri godine zaredom, od 1958. do 1960., osvajao dvostruke krune u klasama 350 i 500.

To mu nije bilo dosta i želio je pobjeđivati na tada popularnim pozivnim utrkama, no u ugovoru s grofom Agustom je pisalo da ne smije nastupati na drugim motociklističkim utrkama. Ali nigdje nije pisalo da se ne smije utrkivati s automobilima.

Ljubav s MV Agustom je pukla 1960. godine, u kojoj je osvojio šestu i sedmu titulu prvaka, a paralelno s time počeo voziti i Formulu 1. Tamo je 1963. godine potpisao za Ferrari i već iduće godine postao prvi, jedini i vrlo vjerojatno posljednji čovjek koji je bio svjetski prvak s Grand Prix motociklom i bolidom Formule 1.

Na startu utrke u Hungaroringu tragično je stradao poznati slovenski vozač i višestruki prvak Berto Camlek

Na startu druge Superbike utrke Alpe Adria prvenstva u Hungaroringu došlo je do nesreće u kojoj je sudjelovalo nekoliko vozača, a u kojoj je u 46. godini smrtno stradao slovenski as Berto Camlek.

Berto Camlek ostat će upamćen po svojim nastupima u klasi Superbike, u kojoj je i osvajao nacionalna i regionalna prvenstva, a na vrhuncu karijere, od 2001. do 2006. godine, je odvozio i ukupno 8 utrka svjetskog Superbike prvenstva. Osim po svojom iznimnoj brzini, Berto Camlek će ostati upamćen i po izrazito vedroj naravi.

Šesterostruki Grand Prix prvak preminuo je u 92. godini života. Geoff Duke je bio jedna od prvih zvijezda motosporta.

Iako je izabrao jednu od najopasnijih karijera, i to u vrijeme bubanj kočnica, otvorenih kaciga loših guma i kamenih zidova, Geoff Duke je uspio pobijediti statistiku i, za razliku od mnogih svojih suboraca, doživjeti duboku starost. Ipak, 1. svibnja je nakon 92. godine prestalo kucat srce jedne od prvih zvijezda motosporta.

Geoff Duke je prvo bio zaposlenik Nortona, a onda i njihov off-road vozač. No, ubrzo je prepoznat njegov X-faktor na asfaltu, tako da je 1950. godine počeo pisati povijest u Grand Prix prvenstvu. Iako su jednocilindrični Nortoni bili slabiji od četverocilindričnih Gilera, Geoff Duke je znao iskoristiti prednosti novog Featherbead okvira i da nije imao problema s uništavanjem Dunlopovih guma već bi te godine postao svjetski prvak. Ovako mu je u klasi 500 titula pobjegla za samo 1 bod, a u klasi 350 za 6 bodova.

Zato je 1951. godine dominirao u obje te klase, a posebno onoj slabijoj, i postao dvostruki svjetski prvak. 1952. godine se ozlijedio na pozivnoj utrci i morao propustiti drugi dio Grand Prix sezone, no ranije 4 pobjede na isto toliko utrka bile su dovoljne da osvoji još jedan naslov u klasi 350. Na kraju te godine je odlučio napustiti Norton, nakon što je britanski proizvođač odustao od razvoja četverocilindričnog motocikla.

Uslijedile su tri sjajne godine s Gilerom, tijekom kojih je dominirao klasom 500 i osvojio tri uzastopna naslova svjetskog prvaka. Ipak, paralelno s osvajanjem svog ukupno šestog naslova, Duke se 1955. godine solidarizirao s privatnicima koji su štrajkali i tražili veće novčane nagrade i zbog toga ga je FIM kaznio sa 6 mjeseci suspenzije u prvoj polovici 1956. Iduće 1957. godine se ozlijedio prije početka sezona i zbog toga nastupio na samo posljednje dvije utrke, nakon čega je Gilera, zajedno s Moto Guzzijem i Mondialom, odlučila napustiti Grand Prix prvenstvo.

Ostavši bez posla, Duke je za 1958. godinu pripremio Norton motocikle i završio kao treći u klasama 350 i 500, no svjestan da ne može poraziti MV Aguste odlučio se povući u vozačku mirovinu. Uz 6 naslova prvaka ubilježio je i 33 pobjeda, što je sjajna statistika s obzirom na to da je nastupio na svega šezdesetak utrka. Nakon toga se vratio na svoj Isle of Man (na kojem je tijekom Grand Prix karijere odnio šest TT pobjeda) i započeo poslovnu karijeru. Ostat će zapamćen kao možda i prva prava zvijezda motosporta.

Preminuo je najveći umjetnik među konstruktorima motocikala. Suosnivač Bimote, otac legendarnog Ducatija 916 i uvijek mlade MV Aguste F4

Nakon kratke i teške borbe s rakom pluća, 6. travnja je preminuo Massimo Tamburini. U svojih 7 desetljeća života, Tamburini je ostavio neizbrisiv trag kao inženjer, ali i kao dizajner. 1973. godine je zajedno s dvojicom prijatelja osnovao Bimotu, no kad je prijateljstvo puklo, pridružio se Claudiu Castiglioniju (lijevo na fotografiji), koji je upravo podizao na noge svoju Cagiva grupu.

Prvi grandiozan rezultat njihova rada bio je Ducati 916, kojeg je i vizualno i mehanički zamislio baš Massimo Tamburini, iako je dio zasluga za prekrasan dizajn sebi pripisivao i Piere Terblanche, njegov učenik, a kasnije glavni neprijatelj. Kada je Texas Pacif Group postao vlasnik Ducatija, Tamburini je ostao vjeran Castiglioniju te je u tišini razvijao motocikl koji će ponovo oživjeti marku MV Agusta. Kad je predstavljen, F4 je osvojio svijet svojom ljepotom, a Tamburini je na istoj mehaničkoj osnovi razvio i Brutale. Kad je Harley-Davidson nakratko preuzeo MV Agustu, Tamburini se počeo polako udaljavati od Claudia Castiglionija, koji je u međuvremenu također umro, a posljednji motocikl na kojem je ostavio svoj trag je F3 675.

U idućem broju Moto Pulsa pročitajte više o mehaničkim i umjetničkim remek djelima koje je Massimo Tamburini ostavio iza sebe.