Novosti

Posljednja utrka sezone, na novoj stazi u Indoneziji, nije donijela preokret. Rea je bio nepobjediv, ali Razgatlioglu je potvrdio osvajanje svog prvog naslova prvaka.

Prvi put je to, pomalo senzacionalno, uspjelo Benu Spiesu 2009. godine. Sad je Toprak Razgatlioglu postao tek drugi vozač u povijesti koji je s Yamahom osvojio naslov. I ne samo to, Toprak je najzaslužniji i što je Yamaha osvojila i konstruktorski naslov, tijesno ispred Ducatija, a rookie timski kolega Andrea Locatelli je vrijedno pomagao u tome da Pata Yamaha osvoji i momčadsku titulu.

Tako je prekinut rekordni niz od 6 uzastopnih naslova prvaka Jonathana Reae. U iznimno zanimljivoj sezoni, Rea se nije predavao do samog kraja. Uoči dolaska na potpuno novu i zavojitu indonezijsku stazu Mandalika, vozač Kawasakija je imao 30 bodova zaostatka i realno male šanse za osvajanje sedme titule, koje su dodatno splasnule kad je monsun poplavio stazu uoči subotnje utrke. Iako je ta utrka prebačena na nedjelju, ona je ipak došla na mjesto sprint utrke, koja je otkazana, što znači da je Rea imao jednu priliku manje da preokrene situaciju u svoju koristi.

S druge strane, iako si je samo kakvim padom mogao zakomplicirati situaciju, Razgatlioglu nije taktizirao. Na prvoj nedjeljnoj utrci se borio za vodstvo sve do 8 krugova prije kraja, kada se majstorski spasio od pada, ali je pritom potonuo na treću poziciju. Rea je u tom trenutku bio drugi, ali je ubrzo potom prošao Reddinga i, da je tako ostalo, pitanje prvaka ne bi još bilo riješeno. No Turčin je dodao gas, prestigao Reddinga te se u zadnjem krugu još i sasvim približio Rei, koji je tako odnio samo Pirovu pobjedu. Naime, Topraku je i drugo mjesto bilo taman u bod dovoljno da odmah počne slaviti naslov svjetskog Superbike prvaka.

Druga nedjeljna utrka je zbog jakog pljuska nekoliko puta odgađana, pa onda ipak, kad se kiša malo smirila, odvožena u skraćenom formatu od 12 krugova. U zanimljivom međusobnom obračunu, Rea je s Kawasakijem ipak pobijedio Reddinga u njegovoj posljednjoj utrci na Ducatiju, dok je Vd Mark s BMW-om bio bolji od novog prvaka Razgatlioglua u borbi za treće mjesto. Tom Sykes, svjetski prvak iz 2013. godine, je tu svoju posljednju utrku svjetskog Superbike prvenstva završio kao peti.

I tako je, nakon 37 utrka odvoženih tijekom 13 natjecateljskih vikenda, Razgatlioglu skupio 13 bodova više od Reae, s time da su obojica ostvarili po 13 pobjeda. Scott Redding im je jedini uspijevao parirati, skupivši 7 pobjeda i više od 500 bodova, dok su svi ostali bili daleko iza. Ipak, tu treba izdvojiti Locatellija, koji je kao rookie, u posljednji tren preskočio Rinaldija i završio prvenstvo kao četvrti u ukupnom poretku, čak i ako nijednom nije pobijedio ili bio drugi.

Jasno, Rea je već najavio da iduće sezone želi vratiti svoju krunu, ali i Razatglioglu se prijeti da će ići na pobjedu u baš svakoj utrci. A nakon toga možda konačno završi u MotoGP prvenstvu, u kojem su ga mnogi vidjeli već iduće sezone. Doduše, i Rea je stalno bio u kombinacijama za prelazak u MotoGP, pa je svejedno odolio svim pozivima.

KONAČAN POREDAK

1. T. Razgatlioglu – Yamaha – 564
2. J. Rea – Kawasaki – 551
3. S. Redding – Ducati – 501
4. A. Locatelli – Yamaha – 291
5. M. R. Rinaldi – Ducati – 282
6. M. VD Mark – BMW – 262
7. G. Gerloff – Yamaha – 228
8. A. Lowes – Kawasaki – 213
9. A. Bassani – Ducati – 210
10. A. Bautista – Honda – 195

U iznimno napetoj završnici MXGP sezone, Nizozemac je ipak bio malo bolji od Febvrea i Gajsera, te sa samo 5 bodova viška zasluženo došao do titule svjetskog prvaka.

Uoči dolaska u talijansku Mantovu, gdje su se u nedjelju i srijedu vozile dvije posljednje utrke ove MotoGP sezone, Francuz Romain Febvre je s Kawasakijem bio vodeći u ukupnom poretku. Ali imao je samo jedan bod više od Slovenca Tima Gajsera, dok je Nizozemac Jeffrey Herlings kasnio 3 boda. Dakle, sve je bilo sasvim otvoreno.

Za Tima Gajsera se situacija počela komplicirati već u prvom zavoju prvog kruga prve utrke u nedjelju. U gužvi koja je nastala, otišao je preko granica staze, i iako je mislio da se pritom vratio na stazu bez da je dobio pozicije, suci su procijenili drugačije. Tako je kroz cilj prošao kao treći, ali je kažnjen spuštanjem na osmu poziciju. A da stvar bude lošija za Gajsera, pobjedu je odnio Febvre, dok je Herlings bio drugi.

U drugi nedjeljnoj utrci su Herlings i Febvre samo zamijenili mjesta na postolju, što znači da su ih i dalje dijelila tek 3 boda. Gajser je ciljem prošao kao treći, te je tako Slovenac kasnio 15 bodova za Febvreom uoči završnih utrka u srijedu. I pritom u prvoj od te dvije utrke nije baš najbolje startao te se morao probijati kroz poredak. Došao je do Febvrea, ali nije ga mogao proći u borbi za drugo mjesto i tako se njegova mogućnost da obrani naslov prvaka svela na teorije. Istovremeno, Herlings se novom pobjedom bodovno sasvim izjednačio s Febvreom uoči posljednje utrke sezone.

I tu je Herlings ponovo savršeno odradio svoj posao. Febvre je na početku utrke čak i vodio, ali onda je Nizozemac preuzeo vodstvo, a Francuz ga je pokušao pratiti dok mu na izlasku iz jednog zavoja stražnja guma nije naglo „zagrizla“, pa je vozač Kawasakija katapultiran na leđa. Gajser se tu probio na drugo mjesto, a iako je do kraja utrke pritiskao Herlingsa, nije ga mogao proći. Febvre je na kraju završio kao treći s velikim zaostatkom i tako je za samo 5 bodova ostao bez naslova.

Dakle, u doista dramatičnoj završnici, Jeffrey Herlings došao do svog drugog naslov MXGP prvaka, a pete titule svjetskog prvaka ukupno. Spomenimo i da je u jednako neizvjesnoj borbi za četvrto mjesto u ukupnom poretku Jeremy Seeewer u posljednji tren preskočio Pradu, dok je Cairoli svoju karijeru okončao kao 6. u ukupnom poretku.

KONAČAN POREDAK:

1. J. Herlings – KTM – 708 bodova
2. R. Febvre – Kawasaki – 703
3. T. Gajser – Honda – 688
4. J. Seewer – Yamaha – 566
5. J. Prado Garcia – KTM – 562
6. A. Cairoli – KTM - 545

Motorcycle rental:

rentamotorcycle.motopuls.com

Kawasaki je na nedavnoj Superbike utrci u Argentini razotkrio Ninju „desetku“ u povijesnim bojama modela ZXR 750 i GPZ 900. Te su se oplate zasad našle samo na motociklima tvorničkih vozača, a bojimo se da će tako i ostati.

Rea je te subote zadužio zeleno-bijelo-plavi oplate u bojama modela ZXR 750 iz početka 90-ih, a Lowes crveno-crne u stilu kultnog GPZ-a 900 iz sredine 80-ih. Reakcije su bile pozitivne i mnogi su se ponadali da bi to mogla biti najava novih kombinacija boja na serijskom modelu za 2022.

Međutim, nije prošlo puno vremena, a Kawasaki je predstavio nove boje za 2022. i među njima, nažalost, nema ovih u stilu ZXR-a i GPZ-a. Štoviše, ZX-10R će biti dostupan u nepromijenjenoj zeleno-crnoj varijanti s grafikama u stilu onih koje je tvornički Superbike motocikl imao na svim utrkama (izuzev one subotnje u Argentini), dok je umjesto dosadašnje crne varijante, sad u igri crno-siva kombinacija s dodacima zelene.

Još malo ekstremniji Ninja ZX-10 RR, koji je prvenstveno namijenjen natjecateljima, i ove godine dolazi samo u Kawasaki zelenoj boji s crnim grafikama. Fotografije s bojama i grafikama Ninje „desetke“ za iduću godinu pogledajte u donjoj galeriji. A ovaj zeleno-bijelo-plavi? Više sreće 2023!

Motorcycle rental:

rentamotorcycle.motopuls.com

Da ne bi sve ostalo na riječima, Kawasaki je objavio i prve fotografije prototipa hibrida, kao i skicu budućeg „supercharged“ modela koji bi umjesto benzina trošio vodik.

Kao što smo već pisali, Kawasaki trenutno razvija pogonski agregat nastao na osnovu onog iz Ninje H2, a koji bi umjesto benzina „gutao“ vodik. U međuvremenu smo doznali da bi Kawasaki prvo mogao izbaciti novu benzinsku verziju tog agregata s mehaničkim kompresorom, a na osnovi toga bi kasnije osvanula i verzija pokretana vodikom. Čak su i objavili skicu tog „hydrogen“ modela (gornja fotografija), koji djeluje kao buduća zamjena za sport-touring H2 SX, no iz toga ipak ne treba crpiti konkretne zaključke. To više što priča s vodikom kao pogonskim gorivo još uvijek nudi „problem za svako rješenje“.

Istovremeno, Kawasaki je jasno obećao da će do 2025. predstaviti 10 modela na električni ili hibridni pogon, a svoje su riječi podebljali i prvom fotografijom prototipa s hibridnim pogonom (donja fotografija). Ukratko, tu se kombinira dvocilindrični agregat iz Ninje 400 s malim tekućinom hlađenim elektromotorom smještenim iznad mjenjača.

Sam mjenjač je automatskog tipa, s mogućnošću ručnih izmjena stupnjeva prijenosa, a elektromotor je ujedno i generator, te kod usporavanja puni malu litij-ion bateriju od 48V, smještenu ispod sjedala. Dakle, na električni pogon bi se mogle prevaliti samo kratke udaljenosti, ali bi zato tijekom vožnje na benzin taj isti elektromotor mogao pospješiti ubrzanja. Jasno, takav će motocikl svakako biti i nešto teži (i skuplji), no hibridi ionako predstavljaju samo prijelazni kompromis.

Motorcycle rental:

rentamotorcycle.motopuls.com

Nije samo stvar u tome što Turčin trenutno ima 24 boda više. To je samo jedna od više sitnica koje bi mogle činiti razliku. Ali uopće ne moraju.

Prije dvije godine je Alvaro Bautista s Ducatijem pobijedio na prvih 11 utrka sezone, pa je na kraju Rea svejedno osvojio naslov s ogromna 165 boda prednosti. Ove godine bi pristao i na to da ima samo jedan bod više. I mogli bi sad razglabati o tome da šesterostruki prvak Rea možda više nije onaj stari Rea, no zapravo je „problem“ u Topraku Razgatliogluu. Koji definitivno nije Alvaro Bautista. A uz to mu još i nekoliko drugih stvari ide u prilog.

Da se sad ne vraćamo u stoljeće sedmo, osvrnimo se kratko samo na posljednje tri europske runde; u Barceloni, Jerezu i Portimau. Tu je odvoženo ukupno 8 utrka, a Razgatliouglu je pobijedio tri puta, dok je Rea slavio dva puta, od čega jednom u Superpole utrci (u Barceloni) koja nosi 12, a ne 25 bodova. Uz to, Razgatliouglu je i dva puta bio drugi, a Rea samo jednom.

Osim toga, trenutna razlika od 24 boda u korist Razgatlioglua bi vjerojatno bila bitno veća, možda i dvostruka, da Turčin u tom periodu nije imao i dosta peha. Tako je u drugoj utrci u Barceloni, u trenutku kad je vodio, morao odustati zbog kvara, za što su, dakako, okrivili elektroniku. A u drugoj utrci u Portimau je imao poprilično bizaran pad kad mu se u brzom zavoju odlomio prednji blatobran i zavrtio zajedno s prednjom gumom. A kako karbon ne drži poput gume, prednji kraj je „pustio“ i Razgatlioglu je izletio iz kadra, i to u trenutku kad se s Reom borio za vodstvo.

Rea je tu pobijedio i tako se vratio u igru, iako se već činilo da je sve izgubljeno kad je ranije te nedjelje pao na kišnoj Superpole utrci, i to već u prvom krugu. Nikad nije lako biti vodeći u tim uvjetima, no Rea je jednostavno morao forsirati. I za razliku od Razgatliouglua, to njegovo odustajanje je ipak njegova krivnja, a ne stvar peha.

Jasno, moglo bi se raspredati i o tome da njegov Kawasaki ove godine možda nije dovoljno konkurentan, ili barem previše uškopljen time što mu ne žele vratiti 500 o/min. I doista, teško se oteti dojmu da Rea cijedi maksimum iz Ninje, ali tko kaže da ne vrijedi isto i za Razgatliouglua i njegovu Yamahu R1. Isto tako, iako se Rea muči sa svojom Showa prednjom vilicom na ulasku u zavoje, tu opet možda nije problem u Rei, ili Showi, nego možda u Razgatlioglu, koji je najbolji baš na kočenjima. Uz to, ne boji se ni kontakta. Tako je i Jerezu u pokušaju napadu na Reu prvo poprilično jako udario u njega, a i drugi puta je Turčin bio samo napola unutra, ali je svejedno prošao. A još je agresivniji bio u Portimau. Da im motocikli imaju oplate od metala umjesto od karbona, između njih dvojice bi i doslovno frcale iskre.

I gdje smo sad? Na putu za Argentinu. Kad su tamo posljednji put vožene utrke 2019. godine, Rea je pobijedio dva puta i jednom bio drugi. To je dobar omen za njega. Ali i Razgatlioglu je tada bio u sve tri utrke treći, a u ono vrijeme nije bio ni izbliza takav goropadnik kao danas. Hoćemo reći da mu staza u Argentini očito odgovara, a i trend je na njegovoj strani.

24 bodova prednosti je istovremeno i puno i, zapravo, ništa. Kad bi, recimo, Razgatlioglu u prvoj utrci u Argentini pao, a Rea pobijedio, već bi imao taj presudan jedan bod viška. Ali tu već neutemeljeno nagađamo. Baš kao što možemo samo nagađati hoće li okupljanje u Argentini biti možda i posljednje ove sezone. Naime, nakon toga je u kalendaru ostala još samo jurnjava u Indoneziji, na stazi Mandalika, koja u ovom trenutku još nije ni sasvim izgrađena, a kamoli homologirana.

Utoliko će biti zanimljiviji i možda presudni njihovi obračuni u Argentini. Guma je okrugla i sve je moguće. Pritom nimalo ne vjerujemo da u Argentini Razgatlioglu može rastegnuti svoju prednost na 62 boda, što bi mu bilo dovoljno da postane prvak na licu mjesta, neovisno o tome hoće li se voziti utrka u Mandaliki, ali svakako smo sve bliže tome da doznamo ime Superbike prvaka za 2021. I možda to, po prvi put u posljednjih 7 godina, neće biti Rea. A opet, ne bi se kladili protiv njega. Rea je najbrži tek kad ga se pritisne. Pitajte Bautistu.

TRENUTNI POREDAK
(nakon utrka u Portimau)

1. T. Razgatlioglu – Yamaha – 478
2. J. Rea – Kawasaki – 454
3. S. Redding – Ducati – 424
4. M. R. Rinaldi – Ducati – 249
5. A. Locatelli – Yamaha – 249
6. M. VD Mark – BMW – 211
7. A. Lowes – Kawasaki – 199
8. G. Gerloff – Yamaha – 193
9. A. Bautista – Honda – 174
10. A. Bassani – BMW – 169

Motorcycle rental:

rentamotorcycle.motopuls.com

Kawasaki planira u prosjeku predstaviti 16 novih modela svake godine, kao i 10 električnih i hibridnih modela do 2025. A razvijaju i Ninju H2 na vodik.

U Kawasakiju su odlučili ubaciti u brzinu više, ako ne i dvije. Nakon nedavne objave da se unutar te ogromne japanske korporacije osniva zasebna tvrtka Kawasaki Motors koja će se baviti proizvodnjom vozila na dva kotača, off-road vozila na četiri kotača, jet-skija i pogonskih agregata opće namjene, sad je otkriveno više detalja o tome što budućnost nosi.

Dakle, plan je da se do 2025. svake godine izbaci u prosjeku 16 noviteta na dva kotača. Dobar dio toga će se sigurno odnositi na redizajnirane ili samo dorađene modele koje već poznajemo, ali brojka je toliko velika da sigurno uključuje i veliki broj potpunih noviteta. Osim toga, do te 2025. planiraju predstaviti i ukupno 10 novih modela na električni ili hibridni pogon, a trenutno je u razvoju i pogonski agregat nastao na osnovu onog iz Ninje H2, koji bi umjesto benzina „gutao“ vodik.

Kad smo već kod toga,dosad smo samo na H2 modelima s mehaničkim kompresorom imali priliku vidjeti „River Mark“ simbol, koji je vezan uz Kawasaki korporaciju od samog osnutka 1870. godine, a sad će to postati logo za cijelu novoosnovanu Kawasaki Motors tvrtku. Uz to, žele dodatno naglasiti i onaj dobro poznati slogan „ Let the Good Times Roll“.

U planu je i dalje „integrirati“ vozača s motociklom pomoću povezivanja preko pametnog telefona, ali i razvojem umjetne inteligencije, a spominju i radarsku tehnologiju, što daje naslutiti da bi i Kawasaki modeli mogli uskoro biti opremljeni aktivnim tempomatom.

Motorcycle rental:

rentamotorcycle.motopuls.com

Na dobro poznatoj mehanici nakeda Z650, nastao je doista lijep retro model, koji je namijenjen mladima, ali će vjerojatno najviše dirnuti u žicu one starije.

Šteta je što nisu već prije ušli u tu nišu, ali svaka čast dizajnerima Kawasakija na posvećenost detaljima i stvaranju doista lijepog modernog klasika. Inženjeri tu nisu imali previše posla jer su čelični okvir i ovjes, baš kao i živahan dvocilindrični agregat od 649 ccm i 68 KS, preuzeti od nakeda Z650.

Iste su i kočnice, ali u ovom slučaju diskovi ipak nisu nazubljene izvedbe, kako ne bi odskakali od klasičnog dizajna. Naplatci su izvedeni u stilu onih s modela Z900 RS, s tankim krakovima koji podsjećaju na žbice, a uz relativno malo LED prednje svjetlo, tu su i klasični brzinomjer i brojač okretaja (između kojih je smješten LCD), te prekrasno zaobljen spremnik goriva zapremine 12 l. Sve završava s lijepom izvedenim repom u „duck tail“ stilu, s elipsoidnim LED stražnjim svjetlom. S višim upravljačem i sjedalom podignutim za 30 mm, položaj vozača bi trebao biti još ugodniji nego na nakedu, dok bi lakoći upravljanja trebalo pridonijeti i to što sa svim tekućinama Z650 RS teži samo 187 kg.

Verzija u crnoj boji košta 68.058 kn, dok Z650 RS u zelenoj boji, s grafikama u stilu modela Z650 iz 1976. godine, te zlatno obojanim naplatcima košta 69.244 kn. Po istoj cijeni se nudi i crno-sivi model s tragovima narančaste, a na kojem su u crno obojani i obrubi prednjeg svjetla i analognih instrumenata. Dodatne fotografije pogledajte u donjoj galeriji.

Motorcycle rental:

rentamotorcycle.motopuls.com

Nova SE verzija je od standardnog modela Z900 prvenstveno bogatija za stražnji Öhlins amortizer, a u skladu s time je prednja upside-down vilica nanovo podešena te obojana u zlatno.

Uz to, Z900 SE ima i Brembo prednju kočnicu, s M4.32 radijalnim kliještima i diskovima promjera 300 mm, ali i opletena kočiona crijeva, dok četverocilindrični agregat od 948 ccm nije mijenjan te i u SE verziji razvija 125 KS pri 9.500 o/min, dostatnih za deklarirani maksimum od 240 km/h. Z900 SE je dostupan isključivo u zeleno-crnoj kombinaciji boja i to po cijeni 95.737 kn, što je otprilike 11 tisuća kuna više od onog što se traži za standardni Z900.

Ako uz SE odaberete i Performance paket opreme, sa zatamnjenim malim vjetrobranom, poklopcem stražnjeg sjedala i Akrapovič ispušnim topom, onda se cijena penje na 105.596 kn. U donjoj galeriji pogledajte fotografije osnovnog modela Z900, koji u 2022. ulazi u tri kombinacije boja, s time da je bijelo-crno-crveni Z900 prikazan u standardnoj i Performance izvedbi.